Na vrhuncu "svoje slave" Jugoplastika je zapošljavala oko 13.000 radinka, prodaju vršila putem 180 vlastitih trgovina i prozvodila je preko 3.200 raznih proizvoda.
Stvarala je godišnji prihod od 350 milijuna dolara.
"Marka za čitavu porodicu" hranila je dakle više od 10.000 hrvatskih obitelji.
Jugoplastika je stvorena je 23. studenog 1952. godine razdvajanjem tvornice obuće, galanterije, tvrde prerade i ambalaže od tvornice plastičnih masa Jugovinil iz Kaštel Sućurca.
Tvornica je započela s radom s nekoliko stotina radnika na više lokacija u gradu Splitu.
Krajem 1958. godine tvornica je objedinila sve pogone na jednoj lokaciji Put Brodarica 6.
Narednih godina promišljenom razvojnom politikom otvarani su pogoni diljem Dalmacije i na otocima.
Pogoni splitskog diva strateški su bili raspoređeni po cijeloj Dalmaciji i otocima omogućavajući na taj način, osim Splita, razvoj i drugih sredina.
- Konfekcija u Sinju - 500 radnika
- Galanterijska galvanizacija u Muću - 250 radnika
- Tvornica obuće Zadar i Benkovac - 1000 radnika
- Vakumirana galanterija Rogač na Šolti - 250 radnika
- Plastična dugmad Stari Grad na Hvaru - 200 radnika
- Konfekcija na Visu - 300 radnika
- Plastični profili od PBC-a u makarskoj 300 radnika
- Konfekcija u Dubrovniku 300 radnika
- proizvodnja ribarskih brodica Komiža i Gradac
180 trgovina diljem cijele bivše države zapošljavalo je 1300 radnika
10.000 radnika Jugoplastike radilo je u proizvodnji (ono čega Hrvatska više nema) izravno stvarajući novu vrijednost.
Na mjesto predsjednika nadzornog odbora dolazi Šime Đodan nakon čega slijede godine privatizacijskih perverzija koje su se manifestirale prebacivanjem vlasništva u razne fondove, banke, te vraćanja nazad fondu za privatizaciju uz gašenje jednog po jednog pogona, rasprodaju imovine u vrijednosti 25% temeljnog kapitala i sustavnog poslovanja s gubitkom što je za posljedicu imalo srozavanje temeljnog kapitala poduzeća na 46% vrijednosti iz 1993. i 2360 radnika.
2000 godine dolazi do stečeja kojem kumuje "otac predstečajnih nagodbi" Slavko Linić.
Gašenje pogona i uništavanje tvrtke nikoga od političara ne zabrinjava.
Jedino Željko Kerum veselo plješće ručicama čekajući da mu stečajni upravitelj u ruke ubaci zlatnu koku što se i dogodilo 2003 godine.
2004. godine srušene su zgrade Jugoplastike na Brodarici gdje se danas ponosno kočoperi ruglo od Kerumovog trgovačkog centra Jocker i Čačićevi POS stanovi.Od cijeloga giganta preživio je jedino pogon u Solinu (AD plastik) koji se izdvojio 1992 i privatiziran je po modelu radničkog dioničarstva.
Ta tvrtka danas zapošljava 909 radnika a pokrenula je i tvornice u Rusiji, Rumunjskoj i (o užasa li!!!!!) Srbiji
Preostalih 12.000 radnika naprosto nisu imali sreće....
*********************************************************************
Iz tiska:
Slobodna Dalmacija 20.03.2010. u 18:33
piše DENIS KRNIĆ
DOK SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA BROJI VIŠE OD 40 TISUĆA NEZAPOSLENIH, PRISJEĆAMO SE NEKAD MOĆNE SPLITSKE TVRTKE KOJU JE UNIŠTILA NERAZUMNA POLITIKA
OJ GOSPODO JEL' VAM ŽAO ‘Jugoplastika’ je mogla opstati i hraniti 12.900 radnika
- Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat - prisjeća se Mi
Mi smo 4,5 milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za Adidas. Proizvodili smo dijelove za kragujevačku tvornicu automobila Zastavu, za francuske Citroen i Renault, njemački Volkswagen, rusku Ladu, rumunjsku Daciju, talijanski Fiat - prisjeća se Milas
Naravno da je „Jugoplastika“ mogla opstati u tržišnim okolnostima nastalim rušenjem socijalističkoga tržišnog modela. Njezina se proizvodnja zasnivala na plastičnim masama, a u svjetskoj proizvodnji na bazi plastike nije se dogodilo ništa inovativno, posebno ne u sektoru avionske i automobilske plastike. Posebno je proizvodnja obuće mogla preživjeti - smatra Zoran Milas, posljednji direktor velike “Jugoplastike” u Splitu, koji je u tom dalmatinskom privredom divu proveo dugih 20 godina života.
Milas je vodio tvrtku u njezinu najprosperitetnijem razdoblju, od 1985. do 1990. godine, kada je i sam košarkaški klub “Jugoplastika” osvojio i tri uzastopna europska prvenstva. U svakom pogledu - dani slave.
Milas je jedan od tisuća radnika diljem Splita, Dalmacije i bivše Jugoslavije koji su radili za splitskog diva čiji doprinos gospodarskom i socijalnom razvoju Splita i Dalmacije ni danas nije nadomješten.
U danima prije nego što je sa stotinjak kilograma eksploziva raznesena, činilo se nezamislivim da bi golema tvornica na Brodarici mogla jednostavno - nestati. Sedam godina poslije na temeljima „Jugoplastike“ nalegao je trgovački centar „Joker“, a malo istočnije razvukao se stambeni blok. Proizvodnju je zamijenila - gola trgovina.
Davne 1952. na Trgovačkom sudu u Splitu registrirala se „Jugoplastika“ kao društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda. Od tada pa do početka 90-ih i pretvorbe gospodarstva na hrvatski način, priča o „Jugoplastici“ bila je samo priča o uspjehu.
Zoran Milas U 40 godina življenja „Jugoplastika“ je u osvit raspada Jugoslavije brojila 12.900 radnika od Vardara do Triglava i prihod, konkretno 1990., od 350 milijuna dolara.
Osim četiri tvornice, ili radnih organizacija kako se to u socijalizmu zvalo, „Jugoplastika“ je imala i tvornicu na ulazu u Solin, nekoć poznatu radnu organizaciju „Autodijelovi“, danas „AD Plastik“. Valja navesti da je to jedini preživjeli pogon „Jugoplastike“ koji je 1993. izdvojen iz matice i privatiziran po modelu radničkog dioničarstva Ante Markovića.
Vlastita trgovačka mreža
„Jugoplastika“ je imala vlastitu trgovačku mrežu od 180 prodavaonica u svim jugoslavenskim republikama u kojoj je radilo više od 1300 radnika. Zbog goleme palete od 3200 vrsta proizvoda, mudro je razvila i vlastitu prodajnu mrežu.
Zbog toga je bila visoko likvidna, bez zaduženja i kredita. Imala je i četiri golema robno-distributivna centra u Ljubljani, Sarajevu, Nišu i Skoplju. U svim glavnim gradovima saveznih republika ova je splitska firma imala trgovačka predstavništva s kompletnom infrastrukturom marketinga i trgovačkih putnika.
Pogone nije imala samo u Splitu. Oni su bili dislocirani po cijeloj Dalmaciji, čime je „Jugoplastika“, točnije njezin veliki direktor Dinko Kuzmanić, bila tvorcem jedinstvene gospodarske politike razvoja Dalmacije po načelu tzv. obalnoga gospodarstva.
Pogoni konfekcije u Sinju imali su 500 radnika. Galanterijska galvanizacija u Muću brojila je 250 radnika, tvornice obuće u Zadru i Benkovcu 1000 radnika. Benkovčani su proizvodili isključivo za tržište Zapada.
Malo tko od novih generacija menadžera zna da je Benkovac odjeću proizvodio u kooperaciji s vodećim europskim brendovima sportske odjeće, njemačkim divovima „Salamanderom“ i „Adidasom“, te francuskim „Rondinoom“, koji je nosio titulu “europskog kralja kućnih papuča”.
Brend u inozemstvu
- Ma smiješni su mi oni koji su govorili kako je “Jugoplastika” bila socijalistički mastodont - govori nam Milas.
- Pa mi smo četiri i pol milijuna sportskih torbi godišnje proizvodili za “Adidas”. Za prisutnost na europskom tržištu morate imati kapacitete, u suprotnom, tamo nemate što tražiti. Naša tvornica autodijelova proizvodila je dijelove za kragujevačku tvornicu automobila „Zastavu“, za francuske „Citroen“ i “Renault”, njemački „Volkswagen“, rusku “Ladu”, rumunjsku “Daciju”, talijanski „Fiat“, radili smo dijelove i za “moskviča” - kazuje Milas o snazi “Jugoplastike” koja djeluje poput znanstvene fantastike za današnji otužni mikrosvijet splitske privrede.
Pogoni splitskoga diva strateški su se poput hobotnice raširili po srednjodalmatinskom otočju. Na Šolti, u Rogaču, bili su pogoni vakumirane galanterije (lopte, igračke) i 250 radnika.
Malo dalje, u Starom Gradu na Hvaru 200 radnika proizvodilo je plastičnu dugmad, a Višani su se dičili pogonima konfekcije u kojemu je kruh svagdašnji zarađivalo 300 radnika. U Makarskoj su bili pogoni za proizvodnju plastičnih profila od PVC-a, 300 radnika. Na krajnjem jugu, u Dubrovniku, 300 radnika radilo je u pogonima konfekcije.
Od gotovo 13.000 radnika „Jugoplastike“, njih čak 10 tisuća izravno je radilo u proizvodnji, u stvaranju novih materijalnih vrijednosti. Apsolutno svi pogoni „Jugoplastike“ imali su vlastite restorane tzv. društvene prehrane. Koliko se vodilo računa o radnicima, najbolje ilustrira podatak da su restorani imali i prehranu za dijabetičare.
Ono što danas hrvatske firme uglavnom nemaju, imala je „Jugoplastika“: vanjsku reputaciju i ugled. Osim izvoza na Zapad, „Jugoplastika“ je izvozila i na Istok, uključujući i SSSR, što je bio i uvjet saveznog zakona o vanjskoj trgovini koji je dopuštao kvotu izvoza na istočno tržište samo tvrtkama koje izvoze i na Zapad.
Politika međublokovskog balansa na djelu. I još kad su se gospodarskim uspjesima pridodali uspjesi košarkaškog kluba, nastala je jedna od najljepših priča o ljudima i privredi Splita suvremenog doba.
Ante Jukić, jedan od direktora tvornice u „Jugoplastici“, prisjetio se početka 90-ih kada se cijeli svijet „Jugoplastike“ izvrnuo naopako.
Đodan 1993. na čelu NO-a
- Sve je nizbrdo krenulo kada je nova hrvatska vlast „Jugoplastiku“ uzela kao svoje vlasništvo i kada je politika bitno odlučivala o vodstvu firme. Možete li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao Šime Đodan?! Mijenjaju ime tvrtke u „Diokom“, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Ništa. Nula. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Eto, neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se „Jugoplastika“ nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku... - govori nam Jukić, koji je 35 godina svog života dao „Jugoplastici“.
Sve do početka 2000., prvo u tzv. sanacijskom postupku, pa potom u pravoj stečajnoj agoniji, umirala je ova splitska firma, a nekad sretni radnici u kolonama su odlazili na biro rada.
Imovina joj je nestala neznanim rutama, a “krvnik” u obliku dinamita zauvijek joj je i fizički presudio 2003. godine. - Krniću, ova je priča vrijedna samo za nekadašnje radnike „Jugoplastike“ koji su još živi, ali i za njih je ta priča, nažalost, prošlost... - kratko je završio direktor Milas.
****************************************************************
Rušenje Diokoma (ex Jugoplastike)
Jugoplastika - Brodarica, veljača 2004.
Pronašao: Darko Rom
Slobodna Dalmacija - Posljednja, treća faza rušenja bivših Diokomovih pogona na splitskoj Brodarici, lokaciji predviđenoj za gradnju stanova iz programa poticane stanogradnje, u subotu poslijepodne nije u potpunosti uspjela: naime, prilikom detoniranja postavljenih 2200 mina došlo je do prekida u štapinu, zbog čega se južni zid goleme zgrade Galanterije uz Ulicu Domovinskog rata nije srušio.
Po riječima voditelja miniranja, prof. Zvonimira Estera sa zagrebačkog Rudarsko-geološkog fakulteta, najvjerojatnije se radi o grešci u materijalu, no nikakve konkretnije informacije do zaključenja ovog teksta nisu se mogle dobiti jer se čekao detaljni pregled ostataka srušene zgrade.
— Ne, mislim da ne postoji mogućnost da se ovaj dio uruši sam od sebe jer su oba nosiva zida - i onaj prema Ulici Domovinskog rata i prema zgradi "muslimanka" - ostala čitava. Nakon što obavimo sve preglede odlučit ćemo kako dovršiti posao — kazao nam je Ester nekoliko minuta nakon (ne)uspjela miniranja na Brodarici.
Nikola Jozinović, vlasnik tvrtke "Jozinović" - koja je i obavljala jučerašnje rušenje - kazao nam je da će se miniranje ostataka Galanterije obaviti već danas u poslijepodnevnim satima, a točan termin bit će u toku prijepodneva objavljen preko elektronskih medija.
Inače, jučerašnja treća faza uklanjanja pedeset godina starog kompleksa bivše Jugoplastike bila je ujedno i najspektakularnija, jer se rušila najveća zgrada od njih pet, koliko ih se donedavno ovdje nalazilo.
Bilo je postavljeno 2200 mina s 90 kilograma eksploziva, a poduzete su jake mjere osiguranja: blokirane su sve okolne prometnice te je evakuirano nekoliko obližnjih stambenih zgrada. Na krovovima okolnih nebodera skupilo se mnoštvo građana koji su promatrali miniranje, no vrlo brzo su se povukli jer je jaka bura raznijela golem oblak čak nekoliko stotina metara dalje, prekrivši cijeli ovaj dio grada. Ukoliko se danas obavi i ostatak posla, u sljedećih nekoliko tjedana uslijedit će odvoz otpadnog materijala kako bi, kao što je planirano, splitska tvrtka Dal-koning već 1. travnja započela gradnju stambeno-poslovnog kompleksa s četiristotinjak stanova za splitske podstanare.
****************************************************************************************
Goran Vežić
02.05.2008
Jugoplastika: kako je nestao veliki brend
Jugoplastika je bilo ime koje se prepoznavalo, ne samo u bivšoj Jugoslaviji, nego i u Evropi. Kombinat iz Splita je još 1968. godine postao sponzorom vrlo uspješnog košarkaškog kluba. Stigla je demokracija, pa je isto tako uspješnom kombinatu najprije uzeto ime, jer je počinjalo slovima YU, a potom je i fabrika uzeta radnicima. Kako je propadala jedna od uspješnijih tvornica bivše države?
Splitski zabavni pjevač Duško Mucalo osamdesetih je bio jedan od direktora u splitskom kombinatu Jugoplastika. I dok je pjevao:
"Ra, ra, radnička odmara se klasa,
pla, pla, plavi se Jadran talasa,"
mislio je Mucalo na radnički godišnji odmor, a ne na višegodišnji odmor na zavodima za zapošljavanje. Nije prošlo ni šest - sedam godina od te pjesme, a 11 i po tisuća ljudi iz njegova kombinata je izgubilo posao. Splitski gigant, koji je imao pogone i tvornice po Dalmaciji i prodajnu mrežu u čitavoj Jugoslaviji, propao je s hrvatskim ulaskom u tranziciju.
Posljednjeg direktora Jugoplastike, Zorana Milasa, smo pitali je li ona mogla preživjeti:
"Uvjeren sam da je mogla preživjeti. Možda ne u toj ukupnoj dimenziji, ali u jednom dobrom dijelu je bila zdrava i mogla je. Dokaz tome su Auto-dijelovi, koji su danas vrlo dobra tvornica. To je bio dio Jugoplastike. Ako je taj dio mogao preživjeti, a on je pretrpio najveći udar na tržištu, pošto je radio za Rusiju i za Kragujevac, ostao je bez tržišta, ali ostao je živ. Znači, moglo se, ali politika je bila takva. Mislili su da Hrvatskoj ne treba proizvodnja, da je to izmišljotina socijalizma. Danas vidimo kolika je to greška."
Prvo je nova vlast Jugoplastiku obezglavila:
"Vršeni su dosta jaki pritisci i kroz javnost. Čak je bilo izašlo u novinama da sam uhapšen radi krađe, što nije bila istina."
Prije nego što je tvornica uzeta radnicima, uzeto joj je ime, koje je bilo brend, ne samo u bivšoj Jugoslaviji. Početkom devedesetih je samo vjetar jugo u Hrvatskoj zadržao ta dva sloga. Jugoplastika je preimenovana u Diokom.
Zoran Milas:
"Rat su vodili i psihološkim sredstvima. Jedno od tih sredstava je bilo i promjene imena. To ime ih je asociralo na bivšu državu. Snaga brenda je nesumnjiva."
Jugoplastika je bila veliko ime u Evropi, zahvaljujući i svom pionirskom pothvatu iz 1968. godine, kada je postala sponzor splitskom košarkaškom klubu. Na jednom sastanku s dalmatinskim privrednicima, pred sami rat, španjolski ambasador je zahtijevao da se nađe s rukovodstvom Jugoplastike, a kad je bio upozoren da taj kombinat ne radi s tvrtkama iz njegove zemlje, odgovorio je:
"Znam da ne radi, ali to je firma koja je sponzorirala trostrukog evropskog prvaka u košarci. To mora biti dobra firma i hoću da Španjolska s njom radi."
No, uskoro je došla nova demokratska vlast, koja se odrekla Jugoplastike s floskulom da je to socijalistički mastodont, umjesto da ona nastavi s poslom:
"Tu treba izuzetne energije, znanja i umijeća. Trebalo je osvojiti nova tržišta, trebalo je prilagoditi proizvodnju novim tržištima. To je sve mukotrpno. Najlakši je šverc-komerc," kaže Zoran Milas.
Bivšu Jugoplastiku je kupio splitski tajkun Željko Kerum. Splitska zgrada je srušena, a na njenom mjestu su izgrađeni stanovi i trgovački centar. Oni koji nešto znaju o gradu, poput doktora Ive Šimunovića, uzalud su upozoravali:
"To je kriminal u urbanizmu, kriminal u arhitekturi. Mi ponovno proizvodnju bacamo iza brda, bacamo je u bazen, a Split čistimo bez ikakve šanse za nova radna mjesta. Stanovanje možemo proizvesti gdje hoćemo, možemo na padinama Kozjaka, Peruna, Kaštela, gdje god hoćemo, ali neke stvari su po svojoj funkciji upravo zadane tu i ne mogu biti na drugom mjestu."
Razumu unatoč, umjesto tvornice, nikao je šoping centar Joker.
Zoran Milas:
"Ne idem u Jokra, jer ne mogu. Ne mogu otići tamo, jer me duša boli. To je hranilo grad."
I 18 godina nakon odlaska iz Jugoplastike njen bivši trgovački putnik, Ranko Miošić, ne može se pomiriti s njenim uništenjem:
"Zašto? Nije ona izgubila ni vanjske partnere, ni unutarnje. Mi smo prodavali robu od Vladivostoka do Vankuvera, imali smo preko 150 miliona izvoza, imali smo 15 specijaliziranih pogona. Onda su došli razni Kerumi i kupili to zemljište. Bilo mi je došlo da se popnem na krov i propadnem s njom, kada je došao onaj idiot specijalista iz Zagreba da je ruši. Ja sam 1954. godine počeo da radim i ni za što drugo nisam znao, nego za Jugoplastiku."
Samo rušenje tvornice, oni koji su je desetljećima gradili, primili su jako emotivno:
"Dosta njih je plakalo. Ženske su emotivne. Ja nisam plakao da se vidi. Imao sam neke kolege koji su bili voljni da odemo napraviti protest, čak i da se popnemo na krov."
Kako je Jugoplastika zapošljavala puno žena, to se njena propast odrazila na socijalnu sliku grada.
Sociolog Zoran Malenica:
"U ovom slučaju se može reći da je raspadanje jednog takvog velikog sustava imalo negativnog uticaja na socijalni i ekonomski položaj čitavog niza građana Splita. Jugoplastika je imala i tekstilnu industriju, koja je omogućavala zapošljavanje relativno velikog broja ženske radne snage, a to je za obiteljski budžet bilo značajno, s obzirom da su i one donosile neke prihode obiteljima. Možda te plate nisu bile visoke, ali su bile značajan dodatni prihod za obiteljski budžet."
Umjesto prihoda za radnike Jugoplastike, ostala im je pjesma iz veselijih im vremena:
"Ra, ra, radnička odmara se klasa,
pla, pla, plavi se Jadran talasa.
Plavi se Jadran talasa, i sada,
Vraća se radnička klasa, na rad.
Sve ih je osvježilo more,
i sada u radne će pobjede nove.
Autobusi pretrpani, za more,
Avioni su čekirani, za more,
Vlak ne možeš rezervirati.
A Pješke? Pa može!"
*********************************
30.04.2000
Piše: Igor CAKTAŠ
PRVOSVIBANJSKI RAZGOVOR:
JOZO MARIĆ, VODITELJ HUS-ova ŽUPANIJSKOG UREDA, SINDIKALIST BEZ DLAKE NA JEZIKU:
SDP GURA "DIOKOM" U STEČAJ
Splitski SDP već je službeno dogovorio donošenje odluke o stečaju "Diokoma" - Gradonačelnik Ivan Škarić ponaša se kao SDP-ov centarfor - Radnicima "Diokoma" dosta je manipulacija i političkih floskula - Nema socijalnog dijaloga dok god splitski radnici pravdu budu morali tražiti na ulicama
Jozo Morić, voditelj Županijskoga ureda Split Hrvatske udruge sindikata, žestoki borac za radnička prava bez dlake na jeziku, šokirao je radnike Diokoma kazavši im kako je već donesena politička odluka o pokretanju stečaja nad njihovim poduzećem, te da političari, koji ga spremaju, nemaju snage s istinom izići pred radnike.
Marić je "otvorio vatru" i po splitskom gradonačelniku Ivanu Škariću, optuživši ga da kumuje propasti Diokoma, unoseći razdor unutar poduzeća.
— Tko je, dakle, donio političku odluku o pokretanju stečaja nad Diokomom?
Splitski SDP želi stečaj Diokoma, pa je nakon sastanka s gradskim HSLS-om i HSS-om službeno već dogovorio donošenje odluke o stečaju Diokoma, a što je u skladu s najavama potpredsjednika Vlade, SDP-ovca Slavka Linića, koji je kazao da Vlada više neće davati novce lošim upravama i nadzornim odborima, koji nisu sposobni održati postojeću zaposlenost i omogućiti da tvrtka bude konkurentna na tržištu.
Indikativno je da i Ivo Burić, odbivši imenovanje za predsjednika Uprave Diokoma, govori o stečaju s preustrojem, jasno kazavši da želi biti stečajni upravitelj. Neka oni koji su na sastanku u Splitu dogovorili stečaj Diokoma iziđu u javnost i kažu tko je za stečaj, a tko za opstanak Diokoma i postojeću zaposlenost od 2360 radnika i neka ne manipuliraju s radnicima Diokoma, koji nisu dobili četiri plaće i još im se jedna palća duguje!
— Kakva je uloga gradonačelnika Škarića u propasti Diokoma, kako ga optužujete?
Škariću posebno zamjeram što je održao odvojene sastanke s predstavnicima Diokomovih sindikata udruženih u HUS, SSSH i HHS, te s Kriznim stožerom Diokoma. Radi se o Škarićevu manipuliranju sa sindikalistima, jer među njih unosi anarhiju. Škarić se tako ponaša kao SDP-ov centarfor, a gradonačelniku i njegovoj družini trebao je Stožer da bi se javno moglo reći kako u Diokomu ništa ne funkcionira, pa ni sindikati, i u tom bi slučaju stečaj bio opravdan. Neka ih sviju bude stid!
— Najavili ste tijekom štrajka da ni u ludilu nećete prihvatiti stečaj Diokoma. Kako ćete se boriti da ga spriječite?
Žestoko ćemo se suprotstaviti stečaju. Od utorka ćemo blokirati ulaze Diokoma. Pozivamo sve saborske zastupnike, župana dr. Branimira Lukšića, gradonačelnika, Račana i Fižulića da dođu u Diokom razgovarati sa Štrajkaškim odborom i neka kažu ljudima istinu, jer nam je dosta manipulacija i političkih floskula!
U sindikalnome ste se radu suprotstavili osnivanju "žutih sindikata". Kakva je njihova uloga i kome oni služe?
Sramotno je što je tijekom našega siječanjskoga štrajka glađu u Ilovi SSSH osnovao svoju podružnicu Sindikata trgovine — to mogu raditi samo "žuti sindikati" koji brinu o sebi, a ne o sindikalnome članstvu. Sličan smo slučaj imali u Poduzeću za ceste. Za vrijeme štrajka i ostalih sindikalnih akcija nema osnivanja sindikata. "Žuti sindikati" rade u interesu poslodavaca i određenih političkih klanova.
— Kako osiromašeno splitsko radništvo može provesti prvi svibanj i kada će napokon zaživjeti socijalni dijalog?
****************************************************
13.02.2004
UOČI SUTRAŠNJEG RUŠENJA POSLJEDNJE ZGRADE NEKADA SLAVNOGA KOMBINATA "JUGOPLASTIKA"
Zapošljavala pola Splita, a ode s tonom dinamita
Sutrašnjim miniranjem goleme zgrade uz Ulicu Domovinskog rata, nekadašnje "Diokomove" Galanterije, gotovo u potpunosti u povijest odlazi jedan od najvećih industrijskih divova bivše Jugoslavije, poduzeće koje je u najboljim danima upošljavalo 13 tisuća radnika. Na istočnom dijelu kompleksa na Brodarici za koji mjesec počet će se graditi novi kompleks sa stanovima iz programa poticane stanogradnje, a od bivšeg simbola Splita ostat će samo tvrtka Diokom Novi vlasnika Željka Keruma, čijih će 900-tinjak radnika na zapadnom dijelu Brodarice nastaviti proizvodnju cipela.
Kombinat "Jugoplastika" osnovan je 23. studenoga 1952. godine, izdvajanjem iz tvornice "Jugovinil" iz Kaštel Sućurca. Već u prvoj godini upošljavao je 450 radnika, pet godina kasnije njih 1150, a krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća na Brodarici je radilo šest tisuća ljudi, uz još toliko zaposlenih u stotinama prodavaonica diljem nekadašnje države.
U prvih deset godina rada ovo poduzeće zapošljavalo je čak 25 posto ukupno zaposlenih na području grada Splita; čak 80 posto njih bile su žene, koje su u tim okolnostima iznimno teško nalazile priliku za zapošljavanje.
Tvrtka je u početku rasla po fantastičnoj stopi od 53 posto, prihod je u prvih deset godina povećan za nevjerojatnih 17 puta, a usporedo s rastom povećavao se i udjel proizvodnje plasiran u inozemstvo. Proizvodila se isključivo konfekcija, galanterija, obuća i termoplastika, no usporedo su se razvijali specijalizirani OOUR-i sa sve modernijim tehnologijama i pravcima razvoja.
Početkom devedesetih, kada je uslijedio pad, radnici su se počeli otpuštati, tržišta su nestajala, a jedan po jedan pogon zatvarao je svoja vrata. Sama propast tvrtke nikad nije do kraja razjašnjena: jedni tvrde da je problem bila njezina veličina i neprilagođenost novim uvjetima na tržištu, drugi da je krivac nekontrolirani uvoz s Dalekog istoka i nekonkurentnost radne snage, a po trećima je i promjena imena iz "Jugoplastika" u "Diokom" početkom devedesetih kumovala gubitku prepoznatljivosti, a samim time i poslova.
Jedina svijetla točka u priči o propasti ove tvrtke jest jedna od njezinih tvrtki-kćeri - AD Plastik iz Solina: ona je, naime, na vrijeme odvojena od "Diokoma", prilagođena uvjetima na tržištu i privatizirana po ESOP modelu, pa danas upošljava više od 1300 radnika.
Njihovim bivšim kolegama ni brojni prosvjedi, štrajkovi i parade ulicama nisu pomogli spasiti tvrtku, pa im jedino preostaje promatrati sutrašnje rušenje posljednje zgrade, kao zadnji čin u njezinoj višegodišnjoj agoniji.
***************************************************
12.08.2000
RADNICI NEZADOVOLJNI RADOM STEČAJNOG UPRAVITELJA U PODUZEĆU NA PUTU BRODARICE
SINDIKALISTI "DIOKOMA": JOSO MALENICA JE POGREBNIK TVRTKE!
Sindikalisti triju "Diokomovih" sindikata traže da se Joso Malenica povuče s mjesta stečajnog upravitelja jer su njegovi stavovi — da žurno treba zatvoriti tvornicu, da maloprodaja nikome ne treba, da u tvornici od 2307 radnika treba ostati njih 500, te da za otpremnine nema novaca — radnicima neprihvatljivi
Piše: Igor CAKTAŠ
Snimio: Nikola VILIĆ
Stečajni postupak u Diokomu vodi se loše. Oteže se sa stečajem i želi se dodatno obezvrijediti imovina tvrtke kako bi se mogla gotovo besplatno dati kriminalcima, kojih na ovome području ima mnogo!
Stečajni upravitelj Joso Malenica je pogrebnik Diokoma, a ne menadžer koji će tvrtki naći posao — kazao je Ozren Matijašević, dopredsjednik HUS-a, na jučerašnjem okruglom stolu u Diokomu, na kome su se okupili sindikalisti i radnici tvrtke, te političari i saborski zastupnici.
Sindikalisti triju sindikata Diokoma traže da se Joso Malenica povuče s mjesta stečajnog upravitelja Diokoma, a o čemu su posebnim dopisom upoznali ministra gospodarstva Goranka Fižulića, predstavnike Grada Splita, Splitsko-dalmatinske županije, te saborske zastupnike.
Sindikalisti su ogorčeni radom Jose Malenice jer su njegovi stavovi, kako su istaknuli, da žurno treba zatvoriti tvornicu, da maloprodaja nikome ne treba, da u Diokomu od 2307 radnika može raditi 500 ljudi, te da za otpremnine nema novca. Joso Malenica se nije pojavio na okruglom stolu, pa su sindikalisti nastavili nizati njegove "grijehe", poput gašenja Odjela galanterije. Zbog nepotpisivanja jedne cesije, vrijedne 15 tisuća kuna, izgubljen je posao vrijedan 300 tisuća kuna, zbog čega su radnici poslani kućama, a Galanterija je ugašena.
Predstavnici sindikata, ogorčeni nedolaskom gradonačelnika Ivana Škarića i župana dr. Branimira Lukšića, naglasili su kako će ustrajati da se ukine stečaj u Diokomu, jer je apsurdno da ga je u stečaj poslala država kao većinski vlasnik, a vjerovnici su mu državne institucije, koje bi mu trebale otpisati dugove, kako je najavio ministar Fižulić, čiji se posjet Diokomu očekuje u ponedjeljak ujutro.
Sindikalisti će, u slučaju da se stečaj ne ukine, inzistirati na provođenju preustroja Diokoma, i na angažiranju ekipe menadžera, te otkazivanju članovima bivše Uprave Diokoma, što je tvrtku dovela u stečaj, a koji prave listu radnika koji bi trebali ostati raditi.
— Kauboj u liku stečajnog upravitelja straši i sindikat i radnike da će ih ostati samo 500 u Diokomu. Ne prihvaćamo nezakonite otkaze koje radnici mogu dobiti samo uz poštene otpremnine. Imamo potvrdu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu po kojoj je odluka o poništenju otkaza, što ju je donio prijašnji stečajni upravitelj mr. Ante Ercegović, valjana, pa nije jasna Maleničina odluka o produženju otkaznoga roka za mjesec dana. Ako nas ministar Fižulić odbije, idemo na prosvjed na Markov trg. Nije nam nakana optuživati politiku i političare, koji mogu malo uraditi, ali tražimo da to malo i urade — istaknuo je Matijašević.
Saborska zastupnica SDP-a Vesna Podlipec rekla je kako stečaj Diokoma nije kriminalni čin, već mogući izlaz iz krize u koju je tvrtka zapala, dok je predstavnik splitskog SDP-a Milan Blaževski naveo kako ne postoje nikakve skrivene namjere nekoga iz vladajuće koalicije SDP-a i HSLS-a da uništi Diokom. Zvonimir Puljić, saborski zastupnik HDZ-a, drži kako je situacija u Diokomu još nepovoljnija u odnosu na situaciju od prije tri mjeseca, te da su, s obzirom na sadašnje okolnosti u tvrtki, opravdane sumnje da se kroz stečaj može provesti preustroj.
******************************************************************************************
"Živio sam bolje od svih radnika današnje Hrvatske. Moje vrijeme bilo je sretno vrijeme", kaže 71-godišnji Ante Jukić, koji je 30 godina proveo u velikoj Jugoplastici u Splitu, koja je proizvodila plastične mase i tekstilne proizvode. U trenutku raspada Jugoslavije tvrtka je imala 12 tisuća radnika.
Šime Đodan u Nadzornom odboru
"Kao prvi čovjek tvornice 1989. imao sam plaću preko tisuću dojč maraka ili dva i pol puta veću plaću od moje čistačice. Danas direktori imaju 20 puta veću plaću od čistačica. Ono što hrvatske tvrtke danas nemaju imala je Jugoplastika, ugled i reputaciju. Možeš li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao jedan Šime Đodan?! Tada mijenjaju ime tvrtke u Diokom, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se Jugoplastika nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku...", kaže za Slobodnu Dalmaciju bivši direktor.
**************************************************************************************
Objavljeno 21.05.2012. u 22:22
JESU LI MORALI PROPASTI?
Direktori nekad velikih splitskih poduzeća: Zarađivali smo milijardu dolara, a sada nas više nema
Rušenje pogona “Jugoplastike” 2004. godine bio je zadnji čin uništavanja tvrtke koja je u zlatno doba rasta zapošljavala čak 12.000 radnika /MATKO BILJAK
Ante Jukić (‘Jugoplastika’): Francuzi i Nijemci čudili su se zašto mijenjamo ime
Živio sam bolje od svih radnika današnje Hrvatske. Moje vrijeme bilo je sretno vrijeme - kaže nam 71-godišnji Ante Jukić koji je 30 godina proveo u velikoj i neponovljivoj „Jugoplastici“, koja se 1952. na Trgovačkom sudu u Splitu registrirala kao „društvena tvrtka za proizvodnju plastičnih masa i tekstilnih proizvoda“. Od pripravnika, Jukić je koračao sve do direktora tvornice na lokaciji današnjega Kerumova „Jokera“. Od 1964. do 1993. radio je u firmi koja je u trenutku raspada Jugoslavije imala 12 tisuća radnika.
- Razvoj mene kao osobe bio je paralelan s razvojem „Jugoplastike“ i bio je to pogodak života. Kao prvi čovjek tvornice 1989. imao sam plaću preko tisuću dojč maraka ili dva i po puta veću plaću od moje čistačice. Danas, direktori imaju 20 puta veću plaću od čistačica. Ono što hrvatske tvrtke danas nemaju imala je „Jugoplastika“, ugled i reputaciju. Možeš li zamisliti da je predsjednik Nadzornog odbora 1993. godine postao jedan Šime Đodan?! Tada mijenjaju ime tvrtke u „Diokom“, a taj naziv u Europi apsolutno ništa nije značio. Francuzi i Nijemci čudili su se zašto se jednom brendu odjednom mijenja ime. Neki genijalci ukinuli su joj ime jer je, tobože, mirisalo na Jugoslaviju, a zaboravili su da se „Jugoplastika“ nalazi na jugu zemlje i da proizvodi plastiku... - veli bivši direktor.
- Jedna splitska gradska vijećnica uvjerava me da je „Jugoplastika“ morala propasti jer je bila socijalistički mastodont - kažemo Jukiću. - Ne, ona je u zabludi ako misli da je „Jugoplastika“ morala nestati zbog društvenih promjena 90-ih. Naprotiv, sve ono što smo mi proizvodili, nastavilo se proizvoditi u drugim zemljama, a ta slična roba, doduše teški bofl, uvozi se sada u Hrvatsku. „Jugoplastika“ je proizvodila za svjetske sportske marke kao što su „Adidas“, „Salamander“, „Rondino“. Još kad kažem da smo radili i za autoindustriju, za francuske „Citroen“ i “Renault”, njemački „Volkswagen“, rusku “Ladu” ili talijanski „Fiat“. Ne možeš biti malen i biti na svjetskom tržištu - kaže Jukić.
****************************************************
Objavljeno u Nacionalu br. 443, 2004-05-11
Autor: Željko Rogošić
INTERVIEW
Željko Kerum, tajkun obnovitelj Splita
Vlasnik trgovačkog lanca od 50 poslovnih centara, supermarketa i prodavaonica koji poslovno carstvo širi na turizam, hotelijerstvo i građevinarstvo
"Kerum" više nije samo veliki trgovački lanac koji se začeo u Splitu, a stalno širi se duž jadranske obale i u hrvatskoj metropoli. "Kerum" postaje obiteljsko i poslovno carstvo koje izlazi iz trgovačkih okvira.
"Kerum" više nije samo veliki trgovački lanac koji se začeo u Splitu, a stalno širi se duž jadranske obale i u hrvatskoj metropoli. "Kerum" postaje obiteljsko i poslovno carstvo koje izlazi iz trgovačkih okvira.
Željko Kerum, jedan od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi, počeo je s jednom trgovinom robom široke potrošnje u obiteljskoj kući. Ali “Kerum” više nije samo veliki trgovački lanac koji se začeo u Splitu, a stalno širi se duž jadranske obale i u hrvatskoj metropoli. “Kerum” postaje obiteljsko i poslovno carstvo koje izlazi iz trgovačkih okvira.
Ako se donese zakon o neposrednim izborima, kandidirat ću se za splitskog gradonačelnika“Mi se širimo na turizam i hotelijerstvo, potom na građevinarstvo, jer gradimo hotele i stambeno-poslovne komplekse”, ponosno ističe Kerum koji je u listopada 2003. u stečaju za 80 milijuna kuna kupio preostali dio “Diokoma”, Tvornicu obuće, konfekcije i galanterije i Termoplastiku, dvije tvornice nekadašnje “Jugoplastike”, socijalističkog mastodonta koji je zapošljavao 13.000 radnika. Veći dio “Diokomovih” tvornica na Brodarici, u srcu Splita, već je srušen, jer će na zemljištu koje je Kerum kupio, i s Ministarstvom obnove i razvitka sklopio ugovor o poticanoj izgradnji stanova, splitski “Dalkoning” uskoro početi gradnju velikog stambenog kompleksa. Htjeli smo doznati kakvi su planovi čovjeka koji je kupio raritetni automobil “maybach”, luksuznu jahtu “maior”, kakvom plovi Bruce Willis, i “hummer”, putničku verziju američkog vojnog jeepa. “Za mnoge su to simboli prestiža, za mene je to samo zadovoljstvo i ostvarenje mladenačkih snova”, kaže utjecajni trgovac. Razgovor za Nacional vodili smo u uredu direktora “Diokoma” Pere Sapunara, dugogodišnjeg Kerumova suradnika i šurjaka. “Mi ovdje oživljavamo mrtvaca, što se mnogima čini unaprijed izgubljena bitka”, tvrdi Kerum, mogući budući gradonačelnik Splita.
NACIONAL: Kakva je daljnja sudbina bivšeg “Diokoma”? – Ovdje gdje je sada tvornica obuće i konfekcije, gdje se proizvode putne i sportske torbe, gdje se u plastici liju ribarski čamci, uskoro će na 35.000 četvornih metara niknuti veliki poslovno-trgovački centar s 15 multipleks kina, desetak restorana. Tvornička zgrada je statički jaka pa je nećemo rušiti, nego samo temeljito prenamijeniti. Proizvodnju obuće preselit ćemo dijelom u Benkovac, u bivši “Diokomov” pogon koji je sada naše vlasništvo. Ali veći dio proizvodnje galanterije, konfekcije, obuće i termoplastiku premjestit ćemo u bivšu “Plivinu” tvornicu u Planom pokraj Trogira. Dosadašnja “Plivina” tvornica za preradu bilja na 60.000 četvornih metara u odličnom je stanju i pravo je mjesto za vrhunsku proizvodnju. Tu sam nekretninu kupio za 32 milijuna kuna. “Pliva” je sama zbrinula svoje radnike. Nekada je u “Diokomovoj” tvornici u Benkovcu radilo tisuću radnika, sada ih je 120. Oni za našeg francuskog partnera Rondinauta proizvedu 2 milijuna pari obuće godišnje.
NACIONAL: Koliko će ih raditi u vašoj tvornici obuće, konfekcije i galanterije? – Zaposlili smo 827 ljudi. Kako je ovo širi centra grada, ružno je da baš ovdje i dalje bude proizvodna zona. Zato želimo što prije izgraditi poslovno-trgovački centar s multipleks kinima. Za taj posao njemačkog partnera.
NACIONAL: U kakvom će odnosu biti stambena i poslovno-zabavna zona na Brodarici? – Praktički, to će biti jedan kompleks. Na Brodarici će biti izgrađeno 430 stanova, a na drugom dijelu bit će sve ono što će takvom stambenom komleksu i cijelom gradu Splitu trebati. Izgradnja stambenog kompleksa više nije moja briga. Kupio sam zemljište od “Diokoma”, potpisao s Ministarstvom razvitka ugovor o poticanoj stanogradnji, registrirao tvrtku “Brodarica” i prodao je “Dalkoningu” koji je graditelj stanova i poslovnog dijela. Tako smo udružili dva najprofitabilnija splitska poslovna sustava, graditeljstvo i trgovina.
NACIONAL: Ima li Vlada razumijevanja za vašu obnovu “Diokoma”? – Ima. “Diokom” je izvoznik, bio je gubitaš. Uz pomoć Ministarstva gospodarstva država stimulira izvoznike subvencionirajući kamate. “Diokomov” izvoz državna će banka pratiti povoljnim kreditom. Iskoristit ćemo tu mogućnost za kupnju nove tehnologije. Tvornica u Benkovcu dorađuje obuće za Rondinauta, francuskog proizvođača i veletrgovca obućom, ali i obuću za hrvatsko tržište. Splitski dio “Obuće” dorađuje obuću za talijanskog proizvođača Deicollija. “Diokom” je odavno propao, ali mi želimo pokušati. Zašto ovdje ne bi radilo 800 radnika, ako se dobro slože proizvodni programi. Zato je ovdje direktor Pero Sapunar. On zna pokrenuti proizvodnju. Osim poticajnih kredita, trebamo početnu priliku da na nekom natječaju dobijemo izradu odjeće za MORH ili MUP, za bolnice. Naša konfekcija bavi se doradom za austrijske i njemačke partnere i za domaće tržište. Galanterija dorađuje putne i sportske torbe, ženske torbice za talijanskog partnera Bric’s. Očekujemo ukupni prihod od 60 milijuna kuna u ovoj godini. Za dvije godine proizvodi će biti u BiH, Srbiji, Ukrajini, Rusiji, Bugarskoj, Rumunjskoj.
NACIONAL: Što vas posebno raduje? – Proizvodnja čamaca, pasara u Termoplastici. “Diokom” je svojedobno prodao 7000 komada tog plastičnog ribarskog čamca. Planiram napraviti novi model s kabinom i unutarnjim motorom. Zašto i mi ne bismo imali svoju verziju ribarskog čamca poput Talijana, Šaponjolca ili Engleza. U Termoplastici proizvodimo i gumenjake. Imam jedan od 4,70 metara. Stavio sam na njega motor Yamahu od 15 KS. Glisira, juri 40 milja na sat, za deset minuta stignem do Brača. Htio sam dokazati da trgovac može nešto proizvesti, a ljudi pristojno živjeti od proizvodnje.
NACIONAL: Znači li to da ćete prestati ulagati u trgovački lanac? – Neću. “Kerum” imam 52 prodavaonice, od toga deset trgovačkih centara, dvadesetak supermarketa. Ove godine u trgovini je promet iznosio milijardu kuna. Namjeravam širiti lanac trgovina na Zagreb i duž obale. U Zagrebu otvaramo dućane i tražimo lokaciju za veliki poslovno-prodajni centar, najveći u Hrvatskoj. U Zagrebu gradimo tri urbane vile na Tuškancu. U Zadru veliki stambeno-poslovni centar: u uvali Jazine na 12.000 četvronih metara počeli smo investiciju od 80 milijuna kuna. Te ćemo stanove luksuzno urediti, dosta ih ljudi već traži. Počeli smo s trgovinom, ušli u turizam i građevinarstvo. U Starom Gradu na Hvaru gradimo novi trgovački centar, uklopit će se u arhitekturu otoka.
NACIONAL: Što je s vašim ulaganjima u turizam? – Obnova hotela “Central” u središtu Splita, na samoj Pjaci, uskoro će početi. Uložit ćemo 50 milijuna kuna. Uredit ćemo ga po uzoru na hotel “Danieli” u Veneciji ili “Hesler” u Rimu”. Imat će 40-ak velikih soba. Kad bude objavljen natječaj za uređenje “Centrala”, arhitekt neće smjeti biti stariji od 30 godina. Neka mladi grade, ali u skladu s mišljenjem konzervatora. U prizemlju će biti elitna kavana, nekoć je tu bilo okupljalište splitskih intelektualaca, tu su sjedili Vidović, Tartaglia, Tijardović, Radica. Na vrhu će biti još jedan elitni restoran. Želim da se iz njega vidi Šolta! Gradim i novi hotel na Trsteniku s dva aneksa, od 60 do 100 soba, za 3 milijuna eura. Splitu nedostaju hoteli. Ali kad se obnovi hotel “Marjan”, sada ruglo Splita, sa svojih 300 soba, poslovanje svih ostalih hotelijera u Splitu postat će upitno.
NACIONAL: Kako će se razvijati Split? – Vjerujem u brz razvoj Splita. Kad se doplovi u Split s mora, odmah u oči upada pet-šest ruševnina, poput hotela “Marjan”, “Ambasador”, “Bellevue” ili Doma mladeži. Mi u Splitu spori smo i nemarni u traženju projekata, dovođenju investitora, novca.
NACIONAL: Jeste li zainteresirani za kupnju “Marjana” i “Bellevuea”? – Jesam. Zainteresiran sam i za zgradu Banovine u kojoj je sad gradska administracija. Želim urediti cijelu Rivu. Razmišljam poslovno i želim pridonijeti urbanom izgledu Splita, na korist građana.
NACIONAL: Govorite kao gradonačelnik Splita. Želite li se kandidirati kad se usvoji novi yakon o neposrednim izborima?
-Da, kandidirat ću se na izborima za gradonačelnika, ako se donese zakon o neposrednim izborima. Uvjeren sam u uspjeh.
NACIONAL: Hoće li, poput bivše “Jugoplastike”, u Splitu nestati i druge sumorne tvornice s mračnim hodnicima? – Naravno. Ne može suvremeni poslovni centar biti sapet u arhitekturu prošlog doba ni logiku tvorničkih hala. Ali zidovi i statika jako su dobri. Tako kvalitetno, nažalost, danas se ne gradi.
NACIONAL: Stignete li uživati u vožnji “hummerom” ili jahtom? – Imam, naravno. “Hummer” je pravi gradski auto. Vojni jeep, putnička verzija. Uživam u vožnji, ali nije to za mene, kao “maybach”. “Maybach” je zakon. Ima ih samo 50 na svijetu. Neki me kritiziraju zbog toga, ali “Maybach” je ponos Splita i Hrvatske. Kad sam stigao u Milano, oko auta se sjatilo deset paparazza. To je najbolji auto na svijetu. Kad ga netko kupi, to znači da je uredno platio porez.
NACIONAL: Zabrinjavaju li vas najave ministra Šukera i Porezne uprave o provjeri imovine? – Nimalo. Moja nova jahta zove se “Joke”, po mom sinu Jošku. Ona stara zvala se “Kerum”, tip “fairline”. Jako volim brodove, imam 2000 sati navigacije. Nova jahta je tipa “maiora”, najboljeg proizvođača jahti iz Viareggia. Takvom plove Bruce Willis i Sophia Loren. Svaki detalj rađen je po narudžbi. Gradili su ga godinu dana. Luksuzan je i dugačak 24 metra. Ima dva motora “man”, po 1500 KS, uz sav informatički sustav. Vjerujem da je to jedan od rijetkih takvih brodova pod hrvatskom zastavom. Neka ministar Šuker dođe.
NACIONAL: Hotel “Neva” u Postrani dobio je ime po kćeri, a nova jahta po sinu… – Ne dajem ja imena tek tako. Moj sin ima 12 godina i voli more. Najbolji ribolovci u Splitu toga uzrasta su moj sin i djeca moje sestre i direktora “Diokoma”, moga šurjaka Pere Sapunara. Osvajali su nagrade za ulove. Mnogi moji rođaci i tazbina rade u mojim tvrtkama. Ali bit ću zadovoljan ako se netko odluči za umjetnost, a ne za trgovinu ili proizvodnju.
NACIONAL: Što bi za vas bio najbolje obavljen posao? – Najvažnije mi je da se Split uredi i postane bitan grad u Hrvatskoj. Split je u lošoj financijskoj situaciji, krivi su političari koji su ovdje izabrani, a svoje karijere gradili u Zagrebu. Nisu uspjeli naći novac ni da se obnovi hotel “Marjan”. U Dubrovniku je uređeno 20-ak hotela. Šime Zupčić je obnovio Vis. Zašto Split nema takvih ljudi, zašto nije uređena Dioklecijanova plača, Riva, Trstenik, Žnjan, ratna luka Lora. Moglo se u Split privući 600 milijuna do milijarde eura, zaposliti ljude.
NACIONAL: Nezadovoljni ste političarima ili je ovo izborna retorika?
-Žao mi je ovog grada. Svi nešto čekaju. Split se može oporaviti samo ako se udruže svi koji misle na njegovu budućnosti. Vidim razvoj Splita na prostoru od Omiša do Trogira. Želim da Split postane jadranska metropola, najveći i najljepši grad s obje strane Jadrana.
rođen 25. rujna 1960. u Ogorju, općina Solin
1978. završio Tehničku školu u Splitu
1981. kao strojarski tehničar zaposlio se u splitskom građevinskom poduzeću Melioracija
1983. godinu dana proveo u Iraku na izradi specijalnih objekata
1989. osnovao tvrtku Kerum
1990. otvorio prvu trgovinu u obiteljskoj kući u Splitu
1992. osnovao tvrtku za distribuciju ribe Ribamix
1996. otvorio prvi veliki trgovački centar Kerum u Lori
2000. osnovao tvrtku za turizam i ugostiteljstvo Neva-Kerum
2003. kupio tvornicu Diokom
******************************************************
Objavljeno u Nacionalu br. 386, 2003-04-08
Autor: Željko Rogošić
VODEĆI SPLITSKI PODUZETNICI GRADE 'ČAČIĆEVE STANOVE'
Kerum podiže 'Mali Manhattan' u Splitu za 50 mil. eura
Splitski poduzetnici Željko Kerum, vlasnik lanca supermarketa, i najagilniji građevinski poduzetnik u Dalmaciji Zvonko Kotarac u nekadašnjem srcu splitske industrijske zone, na prostoru nekadašnje 'Jugoplastike', gradit će kompleks društveno poticane stanogradnje nazvan 'Mali Manhattan' koji će uz 500 stanova imati i velike zelene površine, 1000 parkirnih mjesta i poslovne prostore
Splitski poduzetnik Željko Kerum, vlasnik lanca supermarketa
Splitski poduzetnik Željko Kerum, vlasnik lanca supermarketa
Izgradnju cijelog malog grada na splitskom predjelu Brodarica, u sklopu poticane stambene izgradnje (POS), zajednički vode dvije najuspješnije dalmatinske tvrtke – Kerum i Dal-kon ing. Vlasnik velikog trgovačkog lanca Željko Kerum i Zvonko Kotarac, prvo ime na području stanogradnje u priobalnoj Hrvatskoj, skupa grade 500 tzv. Čačićevih stanova. To nije samo projekt težak 50 milijuna eura, koji ih je novim poslovnim i investicijskim modelom približio ministru Čačiću, nego i potpuno nov urbanistički pristup i arhitektonska revalorizacija značajnog gradskog područja – istočnog ulazau središte Splita. Na golemom prostoru, na kojem su se dosad uzdizala socrealistička zdanja tvornice konfekcije i galanterije Jugoplastika – 90-ih Diocoma – nići će prema projektu poznatih splitskih arhitekata Emila Šverka i Nene Kezića cijeli grad u malom. Autori su ga zbog koncepcijskih sličnosti, velikih zelenih površina, brojnih društvenih sadržaja, visoko uzdignutih stambenih vertikala i niskog stupnja izgrađenosti nazvali “Little Manhattan”. Tako će Kerum i Dal-kon ing, najavljujući zavidni stupanj kvalitete stanova i humanizacije prostora i urbanih potreba novih stanovnika, pokazati da izgradnja tzv. Čačićevih stanova u Hrvatskoj nije, ili barem ne mora biti, socijalna kategorija, odnosno nekvalitetna izgradnja namijenjena siromašnijim društvenim slojevima. Umjesto nekadašnjih 8000 radnica i radnika, te 4000 automobila koji su tijekom tri smjene svakodnevno dolazili na Brodaricu, priliku za novi početak kupnjom stana iz programa društveno poticane stanogradnje dobit će oko 1.800 Splićana, odnosno 500 splitskih podstanarskih obitelji. Uz tristotinjak uposlenih u predviđenim poslovnim prostorima, gustoća stanovništva na ovom će području biti čak četiri puta manja od splitskog prosjeka. Koliko zanimanje već vlada za stanovanje u nekadašnjem srcu splitske industrijske zone, govori da zahtjev za kupnju stana već preuzelo četiri tisuće splitskih obitelji koje nemaju riješen stambeni problem. Tako jedan, očigledno poslovni potez dvojice uspješnih splitskih poduzetnika, ima svoju pozitivnu urbanističku, arhitektonsku, socijalnu i političku poruku.
NISKE RATE ZA ELITNO STANOVANJE Mjesečna rata kredita za stanove u 'Malom Manhattanu' od 289 eura za stan od 80 četvornih metara bit će manja od cijene podstanarstva u Splitu Projekt mini grada na 20.000 četvornih metara na Brodarici, čiju izgradnju neće financirati država nego 'Kerum' i 'Dal-kon ing', zajednički je rad arhitekata Emila Šverka i Nene Kezića Zapravo je Željko Kerum bio najbrži. Tijekom stečajnog postupka splitskog Diocoma pred Trgovačkim sudom u Splitu tvrtka Kerum kupila je nakon nadmetanja tvorničke objekte i građevinsko zemljište za 6 milijuna eura. “Na to je trebalo platiti porez na promet nekretninama od 5 posto, dakle još 300.000 eura”, ističe Željko Kerum i dodaje kako se “na kupnju nije odlučio da bi se bavio stanogradnjom, već prvenstveno kako u taj dio grada ne bi došao koji drugi trgovački lanac” i tako ugrozio poslovanje najvećeg Kerumovog trgovačkog centra u Lori. Kerum je ubrzo odustao od gradnje tri velika shopping centra te se dogovorio sa splitskom gradskom upravom i Čačićem za čiji se program poticane stambene izgradnje u Splitu nije uspijevao naći odgovarajući prostor. Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, Agencija za pravni promet i posjedovanje nekretninama, Kerum i Grad Split potpisali su u veljači 2003. predugovor o izgradnji stanova na Brodarici. Kerum je prihvatio uvjete javnog natječaja APN-a – da po m2 neto stambene površine cijena građenja ne smije biti veća od 700 eura, a cijena zemljišta 70 eura – a bio je spreman platiti i 3 milijuna eura za rušenje Diocomovih tvorničkih hala. Potom se vlasnik trgovačkog lanca s 900 zaposlenih i godišnjim prihodom od više od 800 milijuna kuna udruži s Dal-Kon ingom koji je u novim splitskim naseljima Pazdigradu, Radoševcu i Žnjanu sagradio više od 1100 stanova investirajući oko 110 milijuna eura s godišnjom zaradom većom od sto milijuna kuna.
“Država se javila kao posrednik koji naručuje 500 stotina stanova, osiguravajući građanima najpovoljniju cijenu građenja, nisku kamatnu stopu i rok otplate od 31 godinu”, napominje dipl. inženjer strojarstva Zvonko Kotarac, suvlasnik Dal-kon inga. “Ukupna cijena neto četvornog metra na atraktivnoj lokaciji bit će 907,70 eura, trideset posto niže od tržišne cijene. Ali država ne financira gradnju, već Kerum i Dal-kon ing. Država sudjeluje uz minimalno učešće, subvencioniranom kamatom od dva posto. U strukturi troška država u cijeni zemljišta (70 eura/m2) ubire pet posto poreza, uzima PDV (126 eura/m2), a grad Split naplaćuje komunalije (137,70/m2). Ovim se projektom dakle puni proračun RH, osigurava se novo zapošljavanje slijedećih 18 mjeseci – jer je vrijednost građevinskih radova od 20 milijuna eura ekvivalent 1100 zaposlenih u godini dana – te se na koncu smanjuje problem podstanarstva u Splitu i štete za proračun od najmanje 500.000 eura mjesečno. Po neslužbenim podacima Porezne uprave podstanara u Splitu ima 200, a prema anketama 5000”, kaže Zvonko Kotarac, napominjući kako će mjesečna rata kredita za stan od 80 četvornih metara biti 289 eura, manje od stanarine. Kotarac ističe i da će na Brodarici biti 1000 podzemnih parkirnih mjesta – 1,3 parkinga po stanu. Tako će u Splitu, kojemu ovog trenutka nedostaje 5.000 parking mjesta, s ulice biti sklonjeno 1000 vozila.
Na pozivnom natječaju za izbor idejnog rješenja za minigrad na Brodarici pozornost su privukli radovi arhitekata Jerka Rošina, Ante Kuzmanića i Ante Milasa te zajednički projekt Emila Šverka i Nene Kezića. Taj je zadnji sedmeročlano povjerenstvo na kraju i odabralo. Oni su na 20.000 četvornih metara, kolika je površina parcele u tlocrtu, sve sadržaje “Little Manhattana” smjestili u nekoliko vertikalnih funkcionalnih zona. Pod zemljom su na 2600 četvornih metara garaže, a nad njima javni park površine 3.000 četvornih metara, Kerumov hipermarket površine 3.700 četvornih metara te natkriveni parking. Na trećoj su razini brojni sadržaji društvenog standarda, na površini većoj od 2200 četvornih metara: dječji vrtić od 800 četvornih metara s ogromnim dvorištem, jaslice, javna čitaonica, ambulanta, dječja igrališta i mali trgovi s popratnim sadržajima za odmor i rekreaciju. Predviđeno je čak i mjesto za školu. Na istoj su razini i poslovne zgrade, banka te uredi na 9700 četvornih metara površine. Na slijedećoj su razini zelene površine koje okružuju stambenu zonu, tri nebodera s po 25 katova. Za Šverka i Kezića tri velika nebodera bit će prepoznatljivi orijentir kada se u grad ulazi ulicom Domovinskog rata. Oko njih u mirnoj stambenoj zoni Šverko i Kezić predviđaju koncentraciju zelenila i urbanistički standard bogatiji od onog predviđenog normativima.
Novi projekt omogućuje visok stupanj druženja stanovnika i bogat društveni život. Djeca će se slobodno igrati ispred svojih kuća, sigurna od automobila. Roditelji će ih kroz proreze između pojedinih vertikalnih zona moći kontrolirati s prozora svojih stanova, a kroz prozore čitaonica i igraonica odrasli i djeca uživat će u pogledu na zelenilo i park. Jasno su određene pristupne ceste, pa i pristup za vatrogasna vozila; parkirališta su označena po zonama – ona za stanare odvojena su od parkirališta za posjetitelje hipermarketa.
Šverkovi i Kezićevi neboderi veći su od četiri nebodera s druge strane ulice koje je 60-ih godina projektirao Ivo Radić, no imaju na sebi procjep koji rasterećuje njihovu masu. Ispred prvog nebodera nalazi se i atraktivna kosa poslovna zgrada. I sve su te sadržaje Šverko i Kezić smjestili na samo 56.500 četvornih metara površine: neboderi na Brodarici zauzimaju tek 15 posto parcele, za razliku od trenutne 90-postotne izgrađenosti, iako je kubatura postojeće tvornice (138.000 kubika) skoro jednaka kubaturi budućih objekata.
NAJVEĆA STANOGRADITELJSKA TVRTKA U DALMACIJI
‘Dal-kon ing’ je u novim splitskim naseljima sagradio više od 1100 stanova
Tvrtku Dal-kon ing osnovao je 1993. 47-godišnji dipl. inženjer Zvonko Kotarac. Kotarac je prije toga radio u Dalstroju, tvornici alatnih strojeva, a potom za američku tvrtku Tree machine tools iz Chicaga. Bio je pet godina asistent na katedri mehanike na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Danas je s pravnicom Marinom Wallner suvlasnik Dal-kon inga koji je zadnjih godina izrastao u najveću stanograditeljsku tvrtku u Dalmaciji. Osim reprezentativne stambeno-poslovne zgrade Belvedere na Visokoj, Dal-kon ing je u novim splitskim naseljima Pazdigrad, Žnjan i Radoševac sagradio više od 1100 stanova, površine 85.000 četvornih metara, u koje je investirano 71 milijuna eura. Trenutno gradi velike stambene objekte u naselju Trstenik te elegantnu vilu uz more na splitskoj Zenti, ukupno 11.000 četvornih metara površine i vrijednosti 8,5 milijuna eura. Ove će godine osim na Brodarici graditi Žnjanske blizance, stanove za profesore splitskog Sveučilišta, te Gospu od Žnjana, investicije vrijedne 32 milijuna eura, a ukoliko se okonča spor Ministarstva okoliša i Grada Splita, gradit će i hotelsko-stambeni kompleks Dražanac. Kotarac se bavi ronjenjem i igra tenis, a ima i jedrilicu Benetoau 38.
CARSTVO MARKETA ŽELJKA KERUMA
Od trgovine u obiteljskoj kući do 7 supermarketa
Tvrtku Kerum osnovao je 1989. Željko Kerum, otvorivši u obiteljskoj kući trgovinu prehrambenom robom. Kerum je kao strojarski mehaničar nekad bio zaposlen u velikom splitskom građevinskom poduzeću Melioracija, a radio je i na izgradnji vojnih baza u Iraku gdje je stekao i prvi kapital. Prvi veliki trgovački centar na 9.000 četvornih metara otvorio je u Lori. Danas Kerum u pet velikih trgovačkih centara, 29 velikih marketa i dućana te s 900 zaposlenih, ostvaruje godišnji promet od oko 800 milijuna kuna. Trgovačke centre otvorio je u Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Makarskoj i na Visu, a osim splitske Stande koju je prošle godine kupio kupiti i robnu kuću u Šibeniku. Kerum sve više ulaže u turizam. Otvorio je prvi hotel, Nevu u Postrani kraj Splita, kupio je splitski hotel Central na Pjaci, gradi hotel na splitskom Trsteniku, a natjecao se i za kupnju hotela Split. Voli more i jahte, a posjeduje 18-metarsku jahtu Fair Line. Želja mu je kupiti Namu u Ilici i voziti mercedes Maybach.
**********************************************************
07.02.2003. / 00:00
Autor: Sandra Milković
STANOGRADNJA ČAČIĆEVE STANOVE U SPLITU GRADIT ĆE KERUM
Stanove iz projekta društveno poticane izgradnje u Splitu gradit će splitski trgovac Željko Kerum. Stanovi će se graditi na mjestu tvorničkih hala »pokojnoga« privrednog giganta »Diokoma« (ex »Jugoplastika«) na gradskom predjelu Brodarica. Riječ je o zemljištu koje je Kerum kupio javivši se kao jedini zainteresirani na natječaj Trgovačkog suda, odnosno stečajnog vijeća.
Ministar graditeljstva Radimir Čačić nešto ranije u Splitu je spektakularno najavio da će država kupiti taj prostor i na njemu prvi put izravno, preskačući tako pasivnu lokalnu upravu, graditi stanove POS-a. Međutim, Čačić se na rečenom natječaju za prodaju »Diokoma« nije ni pojavio, a sada će se državnim pogodnostima za gradnju na tom prostoru okoristiti Kerum. Ustvari, trgovac će graditi »Čačićeve stanove«. Poglavarstvo je u četvrtak pokrenulo proceduru izmjene Generalnog urbanističkog plana kako bi se dosadašnja industrijska zona na Brodarici prenamijenila u stambenu.
e pa tad st bili u Jugoslviji
OdgovoriIzbriši